Nekoliko mjeseci unazad, ja solo u smjeni. Dolazi lik, cca 40 godina i krene u priču o tarifi i mobitelu. Ja sve ljubazno, profesionalno objasnim. On želi mobitel koji mi trenutno nemamo na stanju, ali postoji mogućnost narudžbe. Ponudim da mu saznam cijenu i ostalo i javim mu. On se složi i ja ga, kao i svakog drugog korisnika koji želi naručiti mob, tražim broj mobitela. Uzmem broj, sve dogovorimo i on može ići. Ali ne ode nego me počne nuditi kavom. Ja ljubazno odbijem, ali on nastavlja. Između ostalog kaže “A zgodna si, ja često sjedim tu ispred u bircu na kavi pa vas tako malo gledam.” Alarm. Zacrnilo mi se pred očima. Ja i dalje relativno ljubazno završavam razgovor i on napokon odlazi. Tu ja odjebavam svu profesionalnost, bacam njegov broj mobitela jer ga nemam namjeru zvati niti mu se raspitivati za mobitel, odjebi. Par dana nakon toga on dolazi opet sa primjedbom da ga nisam zvala. Nešto sam izmuljala nakon čega on opet počinje nuditi kavu, ja opet odbijam. Ovaj put je malo napadniji, ali i ja lagano postajem bezobrazna. Odlazi. Nekoliko dana nakon toga ga vidim da šeće ispred centra u kojem radim, hoda gore dolje kao da nekoga čeka. Nije mi ugodno ali ignoriram jer je dovoljno daleko i nema veze sa mnom. Izlazim i odlazim si u birc pored po kavu. Vraćam se, on me čeka na ulazu. Priječi mi put, jezivo se smješka, ovaj put mi je debelo preblizu i opet me nudi kavom iako vidi da u ruci nosim šalicu jebene kave. Nakon toga je suzavac postao stalni inventar moje torbice. E sad, ponavljam, možda bi i tu držala vodu ta usrana teorija o obrani i ne izigravanju žrtve, ali to je bio čovjek od 2 metra i minimalno 100 kila. Ja nisam mala žena, ali mislim da bi mi mogao napraviti što bi htio, pogotovo ako se raspizdi. Zato umjesto da krenete u matematičko razlaganje o situacijama u kojima se NISTE našli, možda bi bilo bolje da nekad jednostavno začepite gubicu. I to je bolje od “neš ti drame” mentaliteta.
Ne odustaje
3+