fbpx

Normalizacija silovanja

Izašla sam na izlazak na poznato mjesto u manjem gradu gdje bi često izlazila i gdje sam se uvijek osjećala sigurno. Sjećam se svega do jedne točke večeri. Sjećam se da smo kratko pričali zato što je bio prijatelj mog tadašnjeg partnera koji te večeri nije bio prisutan. Sjećam se da mi nikad nije bio simpatičan, a kamoli privlačan. Nakon te točke večeri i jednog flešbeka iz neke kuće (ne znam koje, čije i kamo sam tamo došla), ne sjećam se ničega. Prvo čega se sjećam je jutro, buđenje u najdražoj crnoj haljini, potpuno dezorijentirana, uplašena i puna srama. Do mene je ležala osoba za koju nisam znala tko je dok se nije okrenuo. Ništa u prostoriji nije mi bilo poznato. Najlonke i gaće bile su na podu prostorije. Znala sam što se dogodilo. Bila sam u šoku, potpuno dezorijentirana, kao da sam bila u nekoj crnoj komori satima, ugašena i odjednom mi je netko upalio gumb za buđenje. Bilo mi je neugodno i osjećala sam sram, isprva sam krivila sebe. On mi je samo otvorio vrata i bez riječi me pustio van. Htjela sam trčati no imala sam nula energije. Nisam mogla vjerovati, zašto bih završila u krevetu s nekime tko mi uopće nije privlačan i tko je prijatelj mome partneru. Tog popodneva dobila sam glasovnu poruku od partnera da mu se prijatelj pohvalio s kime “je bio” te noći te ne razumije kako mi može biti fora učiniti takvo nešto, itd. Nisam razumjela kako vjeruje prijatelju i gdje je prostor za mene da ispričam svoju priču. Već su mi jednom ubacili nešto u piće u Sarajevu, no tada se na sreću ništa nije dogodilo. Ovog puta trebali su mi dani da izađem iz stanja katatonije i anksioznosti. Haljinu sam zgurala u dno ormara i nisam je mogla pogledati. Krivila sam sebe i osjećala se kao “kurva” jer takvom te etiketiraju u našem gradu. Posebice nakon što sam se povjerila prijateljicama, što je očito slušao netko do nas jer se o meni počelo pričati svašta. Nitko me nije pitao kako se osjećam, što mi se dogodilo i gdje sam nestala te večeri. Prijatelji koji su me zadnje vidjeli rekli su da sam s gađenjem pričala s njime. Moje mišljenje o njemu nije se moglo promijeniti nakon 3 čaše vina. Dvije godine nakon, bacila sam haljinu. Smogla sam hrabrosti da prihvatim sebe i realnost te večeri. Dvije godine nakon napokon sam popričala s tadašnjim partnerom. On mi je rekao, da, moguće je da ti je on stavio nešto u piće. Ponekad i sam to uzima iz zabave. Nastavio se družiti s njime. I dalje su najbolji prijatelji. A ja znam da nisam niti bih ikad htjela tako nešto. Taj isti čovjek rekao mi je samo nekoliko mjeseci poslije, kada sam ga srela na ljetnom festivalu – “zašto ti nikada ništa ne uzimaš, trebala bi se malo opustiti”. Više svoj grad ne posjećujem često. Takve stvari ostavljaju ožiljke. No danas imam snage za govoriti o tome i svim situacijama i oblicima zlostavljanja koji su mi se dogodili a ja ih nisam znala prepoznati, priznati si.

Share This