Kada sam imala 19 godina, izašla sam vikendom sa prijateljicom, i jedan od tri dečka koji su stajali blizu nas, bez ikakvog razloga ili povoda, svom snagom me je udario u kuk i gurnuo na staklena vrata. Šokirana opalila sam mu šamar, a potom me je njegov prijatelj rukom zakačio po glavi. Nitko mi nije priskočio u pomoć.
Kada sam imala 33 godine, vraćala sam se busom kući s posla. Osjetila sam da mi je netko zavukao ruku pod dugu crnu jaknu i počeo me dirati između nogu. Prvo sam se zaledila na mjestu, a kada sam se okrenula, to je bio dječak od nekih 12, 13 godina i zlokobno, skoro ponosno gledao me je pravo u oči. Bila sam šokirana i bijesna, nagnula sam se prema njemu i krenula da ga udarim, a njemu je se zlokoban izraz momentalno pretvorio u strah, i počela mu se tresti donja usna. U tom momentu bilo mi je žao da ga udarim, ali sam mu ljutito rekla da to što je uradio više nikada u svom životu ne smije uraditi nikome drugom. Rekao je “Dobro”. Kada sam došla kući zatvorila sam se u sobu i plakala jako dugo. Osjećala sam se užasno poniženo.
Sa 34 godine (a bilo je ovakvih situacija i ranije u mom životu) netko me je u klubu uhvatio za stražnjicu. Bespomoćno sam se okretala oko sebe da vidim tko je, a potom poletila na van za jednim muškarcem, misleći da je on. Na kraju nisam saznala tko je, ali osjećaj bijesa i bespomoćnosti pokvario mi je cijelu večer i još je danima taj užasni osjećaj boravio u meni.
Najgore od svega je to što seksualno uznemiravanje ne možemo prijaviti. Ono je nevidljivo i u pravnom i društvenom smislu. Nikome nije niti stalo i svaka žena i djevojka je prepuštena sama sebi da se nosi sa tim osjećajem poniženja i bespomoćnosti nakon svakog takvog iskustva.