Sigurnost i povjerenje

Moja priča je počela kada sam imala 19 godina. Imam psa s kojim svakodnevno šetam, uglavnom sam išla otprilike u isto vrijeme šetat svaki dan i on je to skužio. Pratio me uglavnom svaki dan, prolazila sam raznim uličicama da dođem kući, a da on ne vidi gdje idem i gdje točno živim. U to vrijeme sam počela trčat gotovo svaki dan. Trčala sam do susjednog naselja i natrag,jedan dan me sačekao i išao za mnom. Isprva sam mislila da je to neki drugi dečko koji možda čeka curu,ali sam se prevarila. Okrenula sam se u jednom trenutku. Bio je desetak metara iza mene. Šprintala sam do kuće. Nakon toga počela sam drugim putem ići u šetnju s psom i prestala sam trčati. Otišla sam na diplomski studij u Zagreb, preko ljeta sam kod svojih. Još uvijek me prati, znam u koje ulice ide i iz kojih se vraća da vidi gdje sam. Koliko znam bio je prijavljen policiji,kako kažu nije ništa dosad napravio pa ne mogu ništa. Znam da nisam jedina kojoj ovo radi. Cure su doslovno znale stajati u grmlju i čekati da ode, da mogu “mirno” otić kući. Razmišljam da ga prijavim sljedeći put kad ga vidim policiji, ali već znam da nema smisla. Koliko znam otac mu je policajac, stave ga u pritvor i puste vanka. Hvala hrvatskoj policiji što su i u ovom slučaju pokazali kako kod nas izgleda sigurnost i povjerenje.