A jednom drugom prilikom smo upoznale dva Čeha koji su se isprva činili simpatični, čak smo ih pozvale jednom na kavu u našu vikendicu da pričamo s njima, iako sam od jednog od njih dobila čudan osjećaj. Taj dan su ostavili njihov auto kod nas i rekli da će nam se javiti kad će doći po njega jer su popili pa nisu htjeli voziti. Sljedeći dan bez ikakve najave su se samo pojavili, ušetali u vikendicu (3 od nas 5 je ležalo u krevetu i odmaralo, a druge 2 su sjedile na terasi na suprotnoj strani kuće). Samo ću reći da nas je to sve kolektivno već uplašilo jer smo odjednom čule nepoznate glasove na stranom jeziku, a šta je najgore na kraju su se zadržali 4 sata iako smo im nekoliko puta (neuspješno) rekle da moramo negdje ići u nadi da će nas pustiti na miru. Naposlijetku smo im slagale da nosimo palačinke prijateljici koja sutradan ide doma pa su konačno otišli. Mi smo se još sat vremena šuljale po kvartu da nas slučajno ne vide, a kad smo došle doma brzo smo zaključale vrata i na kraju sjedile vani sa svijećama jer nas je bilo strah da će se probati vratiti. Sljedeći dan su ponovno probali doći, ali smo se pravile da nas nema i od tad uvijek zaključavamo vrata.
Ulazak u kuću